četvrtak, kolovoz 13., 2020.

1650 župa u bazi

Poruka župnika


 

 

VELIKA GOSPA

U čemu je doista – veličina?

Marija je rođena kao Mala Gospa, a kad je preminula, bila je toliko Velika da je nikakav ovozemaljski grob nije mogao obuhvatiti te su se morala otvoriti Nebesa da je prime! To danas slavimo  -, Veliku Gospu!

Ali, slavlje nas stavlja pred pitanje: Tko je za tebe velik? U čemu ti sam možeš i trebaš biti velik? U čemu uopće vidiš veličinu? I kakva mjerila nudiš i namećeš svojoj djeci?

„Nije tvoje što stekao nisi!“ (Ivan Mažuranić) – dovikujemo često s punim pravom našoj Vladi kada nas zadužuje „do desetog koljena“. A znadeš li to odlučno reći svome djetetu kad „vrhu kruha“ koji mu priskrbljuješ „traži i pogaču“ na koju nema ni prava ni potrebe? I sebi kada ideš prodavati očevinu da bi pribavio luksuzni auto koji ti nije nužan? I time činiš grijeh protiv predaka i protiv potomaka svojih.

Zašto nam tako trebaju podlošci lažnog bogatstva da bismo se osjećali „velikima“ i u „visokom društvu“, zašto djecu svoju mrcvarimo  kojekakvim štulama i „štiklicama“ da bi bili na „visokoj nozi“?

Pred dvije godine bio sam u Frankfurtu na dvije krizme u jednom danu: u Hrvatskoj misiji – katedrali i na njemačkoj župi u Bad Homburgu. Osmi razredi – na oba mjesta. Na hrvatskoj su gotovo sve krizmanice i njihove kume bile u štiklicama, među djevojkama Njemicama ih nisam vidio. Možda i to nešto govori o nama!

Govoriti o tonama kruha koji se u Hrvatskoj svakodnevno baca u smeće, već je klišej! A voda? Sjećam se kako smo u osvitu „Hrvatskog proljeća“ kao studenti na raznim skupovima, ukazujući na porobljenost Hrvatske u Jugoslaviji, citirali Jeremijin plač nad Babilonskim sužanjstvom, uključujući i onu: „Drva svoja skupo kupujemo… pa i za vodu valja nam platiti!“ A koliko se danas u Hrvatskoj, svakoga dana, potroši za flaširanu vodu, iako smo među najbogatijima u Europi s pitkom vodom i gotovo na čitavom hrvatskom prostoru može se piti voda iz vodovoda, čak bolja od one u flašama koju plaćamo više nego mlijeko, a kukamo da je mlijeko skupo! Usput: koliko dragocjene vode svakog dana kroz Jelsu proteče u more? Drugi bi je pretvorili u zlato!

Bilo bi zanimljivo znati  koliko je u Hrvatskoj obitelji i domaćinstava u kojima se više mjesečno potroši za telefoniju nego za električnu energiju. Nisam siguran da ima ijedna zemlja koja nas u tome nadvisuje. A tužimo se da je struja skupa i svako poskupljenje ocjenjujemo kao „smak svijeta“!

Suvremeni njemački pisac J.M. Simmel pita se u jednom svom romanu: „Kakva velika nesreća treba da se dogodi da bi čovječanstvo došlo do pameti?... Odgovor, prijatelju moj, zna samo vjetar!“

Put kojim ćemo napokon „doći do pameti“ znaš Ti, brižna naša Mati, Pomoćnice kršćana, Zdravlje bolesnih, Utočište grješnika i Majko dobrog savjeta…! Zato se tebi obraćamo, o Gospođo naša, o Majko naša, o Zagovornice naša: Prišapni i za nas Sinu svome: Vina nemaju! O da, imamo mi vina izobilno, i dobrog i manje dobrog i izvrsnog. Ali nam fali onog „dobrog vina tvoga Sina“ kojim se duša i srce napajaju. Stoga nam dovikni, kao onim poslužiteljima: Štogod vam rekne – učinite!

 

 

 

 

 

 

 

Objavljeno u Listiću župe br. 18/2013

 

Nasmijani kampaneli :            

JAKO, JAKO DOBRO!!!

(Ma, što dobro?! Genijalno! - op. dS.)

Sinoć smo mama i ja sjedile u dnevnom boravku i razgovarale o životu... tema je bila i eutanazija (umrijeti brzo, bez patnje, kad više nema nade za poboljšanje)..... Rekla sam :"Mama, nikad ne dopusti da živim vegetirajući, da ovisim o aparatima i onim bolničkim bočicama s tekućinom.

 

Ako me vidiš u takvom stanju, odmah isključi aparate koji bi me umjetno održavali na životu. "RADIJE VOLIM UMRIJETI". 

Dakle, moja mama je ustala, pogledala me s divljenjem  i isključila : TV,  DVD, INTERNET,  PC,  MP3/4,  PLAY-STATION 2,  PSP, WIRELESS,  TELEFON, Uzela mi MOBILNI,  IPOD,  BLACKBERRY i izvadila sve COCA-COLE  i PIVE iz hladnjaka!!! Čovječe, skoro sam umrla !!! 

 

 

Objavljeno u "Mariji" br. 6 - lipanj 2012.

Stanko Jerčić:

DALTONISTIČKA BLAJBURGIJANJA

          Poslije svibnja, višestruko rascvjetanog mjeseca u kojem cvate i miriše poljsko i svakojako cvijeće, koji svojoj Kraljici ružice „na pozdrav stavlja“, tijekom kojeg po našim crkvama cvjetaju bijele ruže prvopričesnih haljina i spektar svih boja darova Duha Svetoga u krizmanim slavljima…, dakle nakon svibnja slijedi blagi lipanj što mu slavensko drvo ime dade, a obilježen je svetkovanjem Srca:  Isusovog i Marijinog koji nam ove godine padaju baš u samo srce mjeseca (15. i 16. lipnja). 

            Bilo bi stoga dostojno i pravedno i sasvim prikladno posvetiti napis u  ovom trobroju našega lista upravo srcu i Srcu. Al onda se odnekud pojavi Matoš s onim svojim stihom: „I dok je srca, bit će i Kroacije!“  U tome i jest problem, dični naš Trubaču: na samo da danas „regnum regno prescribit leges“, osobito hrvatskome, nego se čini da danas Kroacija ostaje bez srca, ili da opasno boluje od aritmije i amnezije, na trenutke čak da je pred srčanim udarom.

Dok je Predsjedništvo Hrvatskog sabora u travnju raspravljalo o (ne)obilježavanju Dana spomena na hrvatske žrtve u Bleiburgu, novinare je zanimao stav predsjednika Republike. On smatra da "treba razdvojiti stradanje nevinih ljudi od političkih manifestacija koje neki put zloupotrebljavaju upravo takve prilike".

            Treba li biti pravnik da bismo razumjeli kako se nešto može obilježavati i od toga se „razdvojiti“?! Možda kao u Srbu pretprošle godine, čitamo na Internetu: „Braniteljske udruge 'u toru', ograđene sa svih strana metalnom ogradom, antifašisti s druge strane oko spomenika ustanku, a između njih kordoni interventnih policijskih jedinica u pancirkama – to je najkraći opis slike i događanja u utorak u mjestu Srb.“

            Hoćemo li, gospodine Predsjedniče, opet krenuti u „rikverc“ takvoga „razdvajanja“ Hrvata, ovih živih kojima ste predsjednik, a po šavovima „sortiranja“ žrtava na krivce i nevine, na one kojima su se podizali spomenici i one za kojima se nije smjelo naglas zaplakati, ili po „crti razdvajanja“ Vašeg prethodnika na one u Bleiburgu od kojih su „barem neki krivi“ za one u Jasenovcu, dok od „Jasenovčana“ nitko nije kriv ni za jednu žrtvu u Bleiburgu? To „lucidno otkrivenje“ bivšeg predsjednika nije dostojno komentara! Osim da je čak i zloglasni španjolski diktator bio „uviđavniji“ prema svojim poginulim protivnicima.

            Čini nam se da su ti recidivi hrvatskih razdvajanja u funkciji perfidnih razvodnjavanja hrvatskih sjećanja. U svoje je vrijeme Dan državnosti 30. svibnja bio već čvrsto „ugravirao“ u hrvatska sjećanja i osjećanja, a onda se netko sjetio nepotrebno (?) mu promijeniti datum i postiglo se da polovica Hrvata više na zna kada se to obilježava. (Eto, na primjer, ni ja dok ovo pišem, zaista!) Izgleda da se isti uspjeli recept sad primjenjuje na spomen hrvatskih žrtava: sa prve postaje, iz „kompromitiranog“ Bleiburga, u Sloveniju, a onda naprijed (ili natrag!) po dugom križnom putu ne bi li se te „ničije“ žrtve ponovo vratilo u grob zaborava.

U Srbu ste tada bili  otvorili obnovljeni spomenik „Ustanak“, financiran od Države Hrvatske, mada je u najmanju ruku prijeporno tko je tamo bio ustao i protiv koga. I kakav smo mi to „Dan ustanka naroda Hrvatske“ desetljećima obilježavali. Zar biste ga zaista htjeli rehabilitirati? I koliko je na toj proslavi u Srbu među okupljenim „antifašistima“ bilo i onih koji su bili ustali i protiv ove Hrvatske! I ustali bi, bez premišljanja, protiv svake Hrvatske: i Pavelićeve, i Tuđmanove i Račanove! Ne čini li Vam se da bi i u tom „antifašizmu“ trebalo nešto „razdvojiti“?

            Za Predsjednika je očito prijeporan Bleiburg, ma koliko se upinjao razuvjeriti javnost: "Znamo, na Križnom putu je stradalo puno onih ljudi koji nisu trebali stradati, da je bilo zločina, i to treba obilježiti… ali, bitan je kontekst. Ono što se godinama događa na ovoj službenoj proslavi nije u duhu Ustava RH i njegovih tradicija. Znamo da se tamo pojavljuju ljudi s obilježjima, uniformama koje su dio ustaške tradicije" Još je, na upit novinara, i potvrdio kako se za takva događanja može reći da su manifestacija "ustaške zmije" na koju on kao da, čini se ponosno,  polaže autorsko pravo.

            Dakle, u tih nekoliko uniformi Predsjednik s lakoćom prepoznaje i imenuje „ustašku zmiju“, ali na Križnom put je „stradalo“ (valjda samo od sebe!) puno ljudi i „bilo je“ zločina! Kao kada meteorolog izvještava da je jučer bilo strašno nevrijeme i stradalo puno voćnjaka! Bože sačuvaj da bi se to ikako povezalo s nekim drugim uniformama i „zmijama“ kojima je hrvatski predsjednik u Srbu, dok su oni skandirali „Tito, Tito!“, hvalopjevao: „Gledam vaša odličja iz Drugog svjetskog rata koja danas nosite i tako treba, s ponosom ih stavite!“

            Gotovo sve novinske agencije i urednici su ovako saželi Predsjednikovu izjavu: „Nije upitno (je li to tiskarska pogreška, a možda „nije uputno“?!) odavanje počasti i iskazivanje pijeteta žrtvama na Bleiburgu, nego način na koji se to čini!“

A koji je to „način“, gospodine Predsjedniče? Što to na Bleiburgu nije „u duhu ustava RH“? Mislite li na onih nekoliko slabokrvnih mladunaca odjevenih u „ustaše“? Gotovo uvijek jednih te istih. A možda i a-teistih!? Zar ih je tako teško evidentirati i udaljiti?

I kako to da ste pred nepune dvije godine u Srbu onako umilno tepali trorogim kapama (a znano je odakle su potekle) sa petokrakom: „Neki od vas nose i kape partizanke. To su lijepe kape, one su poruke ljubavi i mira, poruke da više nikada ne bude zločina, genocida i rata…!“ Da se rastopiš od miline! I zapitaš: jesmo li se to vratili u vrijeme: „druže Tito, ljubičice bijela!“, ili otputovali u Sjevernu Koreju?! I jesu li te „lijepe“ kape imale ikakve veze s onim da je „bilo zločina“ na Bleiburgu? I jesu li one zaista toliko uvjerljivo lijepe da mogu svojom „ljepotom“ pokriti sve strašne zločine?

A da je o tim „lijepim kapama“ pitati one, mnoge i mnoge, kojima su one bile zadnje što su na zemlji vidjeli kad su ih žive bacali u jame i zazidavali u rudnička okna?  Jesu li i njima bile „lijepe poruke ljubavi i mira“?! I nije li taj crveni zmaj, kako ga je – ne slučajno – naslikao veliki naš umjetnik Ivo Dulčić na oltarnoj slici u rodnome Brusju na Hvaru,  progutao nevinih i čestitih Hrvata puno više čak i od one famozne „ustaške zmije“?

Tada su moćni slijednici onih „lijepih kapa“ bili pozvali župnika Brusja na obavijesni razgovor i uputili mu zanimljivi i znakoviti prigovor na tu Dulčićevu sliku: „Pa gdje ste vidjeli crvenog zmaja?!“ A on im je odgovorio: „A gdje ste vi vidjeli zelenog?!“

Dobro je netko zapazio da je u politici zeleno gotovo u pravilu iznutra crveno. A daltonizam – nerazlikovanje boja pogađa čak 8% muškaraca, od kojih su većina dikromati koji zamjenjuju crvenu boju zelenom! Izgleda da je među Hrvatima taj postotak puno veći. Do razine epidemije.

 

 

 

KRŠTENJE

            Krštenje svog djeteta najavite župniku barem 15 dana unaprijed. Poželjno je da pribavite krsnu haljinicu kao uspomenu krštenja. Ukoliko djetetovi roditelji nisu crkveno vjenčani, trebali bi prethodno, ako je to moguće, posvetiti svoj brak sakramentom.   Roditelji koji borave u drugoj župi, a žele ovdje krstiti dijete, neka prethodno pribave potvrdu suglasnosti svog župnika. Vrijedi i obrnuto pravilo – za župljane ove župe koji svoje dijete hoće krstiti u drugoj župi.

 

KRIZMA (POTVRDA)

            U našoj se biskupiji podjeljuje u mladenaštvu, tj. srednjoškolcima 2.razreda.

Uvjeti: 1. upisan vjeronauk u školi; 2. posebni (trogodišnji) župski vjeronauk (krajem   tjedna), i 3. redovito sudjelovanje u nedjeljnoj misi.

Ukoliko kandidati nisu voljni poštivati ove uvjete, bilo bi korektno da ne traže krizmu.

KUMOVI (za krštenje i krizmu) trebaju ispunjavati uvjete crkvenog prava: da su kršteni i krizmani, ukoliko su u braku da su crkveno vjenčani (tj. da su praktični vjernici kojima će biti normalno na slavlju se pričestiti). Ukoliko dolaze iz druge župe, dužni su pribaviti potvrdu svog župnika. Za krštenje je dovoljan i samo jedan kum(a). Na krizmi može kumovati i krsni kum(a). “Kumovi” na vjenčanju zapravo su samo svjedoci; vrlo je poželjno, ali ipak ne i nužno da ispunjavaju gornje uvjete, tj. da budu kršćanski katolički vjernici.

 

(PRVA) PRIČEST (EUHARISTIJA)

            Središnji sakramenat. Uvjeti: 1. biti u milosti Božjoj, tj. bez teškoga grijeha; 2. sat prije pričesti postiti (od svega osim vode i lijekova, a za bolesnike se dopušta iznimka) i 3. dolično se pripraviti na Sakramenat, a najbolja je priprava sabrano i pobožno sudjelovanje u svetoj misi.

MISA BEZ MISE – NA ŠIMATORIJU

U nekim našim mjestima može se za vrijeme nedjeljne mise „slučajno“ proći pored crkve pa na neko vrijeme „zadit“ pred crkvom: u Zavali teško, u Pitvama – nikako! A može jedan katolik biti spriječen bolešću ili sl. – i to je opravdani izostanak od mise te nije grijeh pa to čak nije nužno ispovijedati. Netko opet zanemaruje – iz puke komotnosti, „spavatitisa“ ili sl. – nedjeljnu misu, i to je teški propust, dakle u načelu  teški grijeh. A može se „doći na misu“ i na način da se dođe do crkve te veliki dio mise ili čitavu provede u ćakuleti pod „špondom“ crkvenog zida – e to nije samo teški grijeh, nego čin svetogrđa, sablazni i – da prostite na izrazu – bezobrazluka koji vrijeđa i Boga i ljude. Uzimam sebi pravo – mada je mala vjerojatnost ću ga koristiti jer mi to ne čini dobro – izaći pred crkvu i energično zatražiti da dotični napuste crkveni prostor. Naravno, oni mogu i ne poslušati, ali… možda i požaliti!

 

ISPOVIJED

Nije potrebno ispovijedati se za svaku sitnicu, za male je grijehe dovoljno osobno pokajanje ili ono zajedničko na početku mise, ali je nedopušteno i neodgovorno, a može biti i svetogrđe, pristupati pričesti bez ispovijedi sa samim pokajanjem za grijehe koji se objektivno smatraju teškima (npr. teška psovka, neopravdano zanemarivanje nedjeljne mise, izvanbračni odnosi…).

            Crkveni zakon ne dopušta pristup pričesti onima koji žive u samo građanskom braku (bez obzira koji su razlozi), ili u javno poznatoj izvanbračnoj zajednici. Ipak, ako se takvi nađu u bližoj smrtnoj opasnosti, postoje određena rješenja, ali nam ih ovdje nije moguće objašnjavati.

PRVOJ PRIČESTI privode se, u pravilu, djeca trećeg razreda, nakon upisanog vjeronauka kroz sve tri školske godine, jednako tako i posebnog župskog vjeronauka za pripravu, te uključenosti u slavljenje nedjelje.

U Jelsi je Prva pričest planirana za nedjelju 13. svibnja, a Krizma u subotu uoči Duhova - 26. svibnja.

U župi Pitve ove godine u programu je i KRIZMA (6) i PRVA PRIČEST (4), i to u drugoj polovici svibnja i početkom lipnja: Krizma možda 17. ili 31. 5. a Prva pričest 3. lipnja. Uskoro ćemo to definitivno utvrditi.

 

BOLESNIČKO POMAZANJE – BRIGA ZA BOLESNIKE

            Sakramenat za pomoć bolesnim kršćanima (a ne samo umirućima), za okrjepu i zdravlje tijela i duše. Podjeljuje se i u crkvi, osobito uz Dan bolesnika (Gospa Lurdska – 11. veljače), te u bolnicama i u kućama bolesnika. Veliko je dobro djelo, a i dužnost ukućana, rodbine i prijatelja da potaknu bolesnika i pozovu svećenika, ne samo o blagdanima kad se takvi pohodi najave. Kadgod je moguće, uz ovaj se sakramenat, ali i bez njega, bolesnicima podjeljuje također ispovijed i pričest. Potrebno je pripremiti (bijeli) stolnjak ili barem “tavajol” i svijeću, a križ i blagoslovljena voda nisu neophodni jer ih svećenik donosi u svom priboru.

Ponovno apeliram i molim da pri takvim pohodima nikada svećeniku ne dajete niti nudite novac!

            O stanju naših financija te o „proračunu“ i građevinskim planovima za ovu godinu – ne propustite pročitati na slijedećoj stranici.

                                                                        PITVE

Klupe:

Dobre su vijesti da su novi crkveni banci lijepi i čvrsti i da smo do sada izrađeno uredno isplatili (cca 60.000 kuna) i nismo se za to zadužili;

Manje je dobra vijest da se prilozima za klupe odazvalo njih 20-ak koji su uplatili 11.200 kuna i 1.400 eura, dakle ukupno oko 21.000 kuna, tj. tek malo više od trećine potrebne svote. A to opet znači da ćemo se svakako potruditi dovršiti projekt novih klupa: urediti valjano „bankode“ u kapeli (svetištu), a potom i tapecirati sve klupe, vjerojatno crvenim kako se obično radi, pa kome je krivo neka se tuži Svetom Jakovu kojega također slavimo u crvenom. I Muku Isusovu i Duha Svetoga!

Kako nismo uspjeli za Božić, potrudit ćemo se do Uskrsa uključiti u ovu akciju naše iseljene Pitovljane, ma gdje bili. Očekujemo da budete susretljivi i dostavite nam njihove adrese.

Križ – raspelo:

            Glavni križ je kod majstora Alača. Danas (5.1.) sam s njim razgovarao, reče mi da su izvršili sondiranja koja su potvrdila izvornu dobru kvalitetu ovog raspela te će nam ovih dana dostaviti ponudu za valjanu restauraciju.

            Ima više od 40 živih križonoša Pitava. Kaže se s razlogom: Jednom križonoša – zauvijek križonoša! Bilo bi dostojno i pravedno da križonoše  budu barem „većinski vlasnik“ obnove Svetoga križa, tj. preko 50%!

Župska kuća

            Vapi za temeljitom zaštitom od propadanja. Mislim da dovršenju verande, koja će onda štititi i ulazna vrata, nastavku obnove vanjske drvenarije, te zaštiti i uređenju drugog kata treba u ovom času dati prednost pred ostalim planovima, mislim i na dvoranu ili takozvanu „ciganiju“

 

ZAVALA

Kamen

– to svi znate i vidite – i to kvalitetan, za južnu i zapadnu fasadu je pribavljen i plaćen, koštao nas je 62.680,80 kuna: prijevoz iz skladišta Jadrankamena u Kaštelima 5.250 kuna. Vrlo skoro ćemo organizirati potražnju ponuda, barem na nekoliko adresa pa ćemo izabrati najpovoljniju. Ali već znamo da će nam za montažu kamena (rad i materijal) trebati otprilike koliko i za kamen, ili tek nešto manje, tj. oko 60.000 kuna. Mislim kako je i dostojno i pravedno i moguće, s malo dobre volje, u Zavali od njenih župljana vjernika, ali i od svih stanovnika prikupiti tu sumu (oko tisuću kuna po obitelji), ali ako nešto bude i falilo, ja se obvezujem negdje „isprositi“ taj manji dio koji bi nedostajao.

 

Ormar za sakristiju – naručen je kod jednog dobrog majstora. Obećao je da će biti gotov do kraja godine, a ja sam propustio priupitati: koje?! Ipak se vrlo nadam da će to biti u ovoj netom započetoj godini.

 

Želim vam MIR I DOBRO  Vaš župnik  Don Stanko

Pismo župljanima Jelse

            Prije nekoliko mjeseci u Listiću upozorio one koji žive u Jelsi, neki već i preko 30 godina, a redovito idu u crkvu u mjestu svoga porijekla (Pitve, Vrisnik, Svirče, Poljica, Zastražišća…), neki toliko isključivo da niti ne znaju kako izgleda unutrašnjost župske crkve u Jelsi, parafrazirao sam onu narodnu: „Umiljato janje dvije majke sisa“,  u smislu da oni koji „imaju“ dvije župe, tj. dvije majke, moraju obje te majke i „dojiti“. Znam da je onima koji potječu iz okolnih mjesta „slađe“ dati prilog za potrebe crkve u tim mjestima, osobito ako si tamo križonoša ili u njima krstiš svoje dijete ili već i unuka, to je čak i dostojno i pravedno, ali nije pravedno zanemariti potrebe crkve, tj. župe u Jelsi gdje živiš i gdje ti djeca i unuci idu na vjeronauk, pripremaju se za Pričest i Krizmu, vjenčanje… Imam dobrog razloga na početku ove godine to ponoviti, i pozvati sve stanovnike Jelse (dakle, čak i ako se ne smatraju vjernicima) da se uključe u „punjenje proračuna“ župe Jelsa za 2012. godinu, jer nas u ovoj godini, uz redovite potrebe, čekaju dva posebna zadatka:

 

OBNOVA CRKVE GOSPE OD ZDRAVLJA NA RAČIĆU

            koja je već započela  izgradnjom sanitarnih prostorija – nastavit će se vrlo skoro zamjenom dotrajalih krovova i uređenjem fasada – vanjske i unutarnje. Glavninu za to potrebnog novca osigurat će nam Biskupija iz sredstava iz državnog proračuna (oko 500 tisuća kuna), nešto imamo u blagajni Gospe od Zdravlja prikupljeno proteklih nekoliko godina, ali  je i potrebno i dostojno da svoj obol dadu i župljani župe Uznesenja Marijina – i to oko 150 tisuća kuna.

 

OBNOVA CRKVE SVETOG IVANA

            Ova prekrasna crkvica usred Jelse naprosto vapi – već odavno – za obnovom od  svog temelja do krova, ili obrnutim redoslijedom. Nakon višegodišnjih naših molbi, napokon je Ministarstvo kulture RH uključilo u svoju brigu i ovaj naš biser. (Ovdje sa velikom zahvalnošću ističemo da je preko ovog Ministarstva iz državnog proračuna uplaćeno – naravno i utrošeno i to vrlo pomno kontrolirano –

U isto vrijeme od donacije župljana bile su: namjenski (za klupe, …

te od milostinje – koja ipak predstavlja prevladavajuću stavku u vašim doprinosima…     

 

 

                                   Mladima - kasna Polnocka 

 

Iliti priča o Njenom veličanstvu – Subotnjoj Noći

            Prigovoriše mi neki naši mladi, a učinilo mi se da su ih u tome podržali i barem neki od njihovih roditelja, da mi je (izgleda kao da je „mi - meni“ kasno, a ja se nikome nisam tužio!) - Polnoćka prekasno! Priznajem da mi od prve baš i nije bilo jasno: prvo – valjda je ponoć u ponoć, ni rano ni kasno, nego – gle čuda! - upravo tada kad joj je vrijeme.

         A drugo me još više čudilo: Kako to mladima može biti kasno u ponoć?! Vidjevši moju zbunjenost, mladi su mi samo uputili sućutni osmijeh, ali ti neki roditelji, da se ne bih morao mučiti odgonetavanjem, ljubazno su mi objasnili: Njihova su djeca tom „polnoćkom tek u ponoć“ (ma, zamislite!) dvostruko ugrožena: em se moraju predugo suzdržati od mrsa i „kominske gozbe“, a k tome im se krade još barem jedan sat od njihovog svetog subotnjeg – „tulumarenja“ koje se tom „kasnom polnoćkom“ skraćuje umjesto da bude duže: Bože moj, Božić je!        

Naravno da sam se u svemu tome sjetio naših zadnjih krizmanika: Kad im je najavljeno da će zbog kasnog termina Duhova krizma, iznimno, biti u nedjelju, zdvojno su zavapili: „Pa kako ćemo se to krizmati poslije subote?!“ Pa sad u istoj godini još jedna nezgodna: Sveta Badnja večer drznula se uletjeti u njihovu presvetu i nedodirljivu subotnju noć. Eto, postadoše nam mladi svojevrsni – „subotari“!

Sada će netko primijetiti ili komentirati da sam zabrazdio u ironiju. Naravno da jesam, i to poprilično dobroćudnu, a jako se trudim oduprijeti naletu ljutnje da me posve ne preplavi sarkazam, i to čak manje zbog mladih a puno više zbog nekih roditelja koji gube orijentaciju, kao da im je sva ta pusta elektronika poremetila iglu kompasa te više uopće ne znaju na koju su stranu usmjereni. Ovo je samo još jedan u nizu pokazatelja, a nabrojit ćemo ih više nekom drugom prilikom.

U Pitvama je božićnih dana pala mala šala da su ove godine Jaslice u crkvi na lijevu stranu i da je u cvjetnim aranžmanima puno crvenila pa se netko dosjetio da je to, valjda, zaokret u smjeru onog izbornog u našoj politici! Nažalost, sjetim se tog vrlo ozbiljno kad mi nakon ovih izbora netko bolno uzdiše „kud je to Hrvatska skrenula prema potpunom crvenilu“, a meni neodoljivo pada na pamet da bi, ponekad baš taj koji mi se tuži kao i mnogi drugi u ovoj župi - trebao i pocrvenjeti i problijedjeti jer mu je obitelj, počevši od njega, odavno ušla u sivilo vjerske ravnodušnosti: u kući se već godinama zajednički moli vrlo rijetko ili nikako, ne može se vidjeti ni križa Božjega, ni svete slike, ni Biblije; na nedjeljnu misu ide tek ponetko iz obitelji, ili im djeca, u njihovoj uobičajenoj odsutnosti ili čak i u njihovoj prisutnosti u crkvi (ne znaš što je od toga gore!), uza sve pozive i upozorenja kojima župnik već i sam sebi dosadi, traže zakutke pri dnu crkve sa „upaljenim žmigavcem“ za učiniti korak natrag – na šimatorij.

Mislim da je ovom naraštaju vrlo potrebno ozbiljno upozorenje Ilije proroka:

         Ilija pristupi svemu narodu i reče: "Dokle ćete hramati na obje strane? Ako je Jahve Bog, slijedite ga; ako je Baal, slijedite njega." A narod mu nije ništa odgovorio. (1 Kr 18,21)

Hoće li narod jelšanski napokon odgovoriti? I kako?!

 

Ispovijed na Sudnji – pardon - Badnji dan popodne

            Davne neke godine, kad sam bio kapelan u Jelsi, prije Cvjetnice ispovijedalo je po 6-7 svećenika. Potom danima: korizmeni propovjednik, ja kao kapelan i koliko-toliko župnik don Božo, koji je inače rado u rasporedu i u prigodnim tiskanim knjižicama pisao najavu: „Ispovijeda se cijeli dan1“ I nakon svega toga, na Uskrsni ponedjeljak popodne dolazim sa ručka križonoše u crkvu za večernju misu, kad, gle, 5-6 župljana čeka pred ispovjedaonicom. Nisam odolio da ne prokomentiram: „U oven će se mistu ispovidat i na Sudnji don popodne!“

            Ali, na Badnji dan popodne  u Jelsi se već 11 godina ne ispovijeda; pa ipak, kada smo prošle subote na Badnjak don Jurica i ja malo prije tri sata popodne trebali krenuti put Pitava (za ispovijedanje od 15 do 16 sati), jedan je mladić srednjoškolac pred crkvom pita za ispovijed; reče da mu je mama rekla da se danas ispovijeda od dva do četiri. Kad smo se vratili, oko 3 sata, jedan je dječak osnovac također čekao za ispovijed, a na pitanje župnika da li je provjeravao raspored ispovijedanja u Listiću odgovara kako mu je nona rekla da tamo piše za ispovijed od 4 do 6 sati.

            To je kao kad djeca koja nikada nisu vidjela „Radensku“ ipak tako nazivaju Jamničku ili bilo koju mineralnu (iliti, vrlo hrvatski, „kiselu“) vodu!           

A sada, šalu na stranu: Don Ljubo je preuzevši službu župnika u Jelsi 2000. godine mnoge stvari stubokom promijenio, što su neki župljani sasvim odobravali, a neki zamjerali ili se čak – sablažnjavali. S odmakom od već 8 godina valjda smijem reći: mnogo je toga doista trebalo mijenjati, a kad se radikalno čisti ili restaurira („pripomodernoje“) kuća, uvijek će netko, posebno stariji, zažaliti za nekom starom posteljom „koja je još mogla služit“. Istina je da u takvim situacijama „plati glavom“ i ponešto što je vrijedilo sačuvati. Ali je istina i to: da bi se teške predmete, npr. jedan stari ormar, pomaknulo s mjesta, valja upotrijebiti veliku silu, inače će se on samo zaljuljati i ostati na mjestu, a nije uvijek lako odmjeriti koliko mu treba da se pomakne a da se ne prevrne i razbije.

            Upravo je takav problem sa satnicom ispovijedanja: ono „cijeli dan“, i to danima, ljude je utvrdilo u (na)opakom uvjerenju da se mogu ispovjediti doslovno kadgod im padne na pamet, pa ih je trebalo liječiti suprotnom krajnošću:  ne danima „cijeli dan“, nego samo jedan određeni cijeli dan i to nikako Badnji dan. Potom je, otkako sam ja župnik, uzet neki „srednji put“: ispovijed i na Badnji dan, ali samo do podne (obično s pola sata „prekovremenog“). Ali eto, očito se neki nisu izliječili ni u 12 godina, pa tu bolest prenose i na djecu, na one koji sami nikako nisu mogli steći tu naviku jer se u svom životu nisu nikada u tom terminu u jelšanskoj crkvi ispovjedili.

Istina je, ponekad pomislim da bismo i mogli barem sat-dva predvečer ispovijedati, jer dugo je do Polnoćke. Ali brzo to otjeram kao napast, jer se s velikom nelagodom sjetim svoja četiri kapelanska Božića u Jelsi, kad na Polnoćki čak nisam mogao pomoći u pričešćivanju jer sam doslovno do kraja mise bio zarobljen u onom ormaru od ispovjedaonice. E, pa nećemo se na to vraćati, ma ni blizu. Oni pak koji sve brižno i zarana pripreme za Božić: piće i namirnice, bor i jaslice,  neka barem toliko važnosti dadu i svojoj ispovijedi. Ili neka je posve otpišu! Ne'š ti štete, ako netko toliko cijeni neprocjenjivi dar Božjega oproštenja!         

Don Stanko

 

 

 

 

 

Došašće - advenat

       Vrijeme je već da se oda sna prenemo jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo. Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. (Rim 13,11-12)

 

 

           Došašće ima četiri nedjelje, a posljednja prethodi Božiću.

          U zapadnom kršćanstvu došašće počinje četiri nedjelje prije Božića. Najranije  27. studenog, a najkasnije 3. prosinca. Završava uvijek  24. prosinca, na Badnjak. Prevladava ljubičasta boja u liturgiji.

     Do 8. stoljeća došašće je počinjalo 11. studenog, na blagdan sv. Martina i bilo je strogo poput korizme. Kasnije je taj običaj znatno ublažen, makar se i danas razdoblje došašća gleda kao vrijeme suzdržavanja od velikih slavlja i gozbi. U došašću se izrađuje i stavlja na obiteljski stol adventski vijenac sa četiri svijeće koje simboliziraju četiri nedjelje u došašću.

 

          To je vrijeme kada svako srce dršće nekim djetinjim veseljem u očekivanju skorih božićnih radosti. To je vrijeme kada se na naše duše spušta mir, kada ljudi sve jasnije osjećaju blizinu Božanstva koje je dolazi na ovaj svijet da bi sebi privuklo svako srce. Sve u Došašću kao da šapuće o Njegovu dolasku. I polumrak onih dragih zornica, i adventske pjesme i ono treperavo blistanje svijeća u polutamnim oltarima. U sve tom kao da iskri duboka čežnja dugih vjekova prije Krista za onim Obećanim, koji je imao doći, kao da govori blažena slutnja da dan Njegova pohoda nije daleko. Mi kršćani tada se sjećamo da je on već tu i da smo mi sretni baštinici drevnih obećanja. I mir i sreća sjeda tada na naše duše - sreća djece Božje.

         U Došašću Crkva ima pred očima dvostruki dolazak Spasiteljev - onaj dolazak njegov koji se zbio u vremenu i dolazak na koncu vremena, kada će doći kao sudac živih i mrtvih. U Došašću nam je dano da iskusimo svu čežnju starozavjetnih vjernika za Spasiteljem, za obećanim Mesijom, ali nam je također dano da iskusimo ljepotu blagoslova koji je na nas došao po Spasitelju. Kroz cijelo Došašće provlači se tiha radost nadanja.

          No Došašće je i pokorničko vrijeme jer nam se pred oči stavlja i onaj drugi dolazak koji moramo dočekati budni i spremni jer Krist dolazi kao sudac koji svakome sudi po njegovim djelima. Stoga je vrijeme iščekivanja ujedno i vrijeme koje nam je darovano da okajemo svoje grijehe i da činimo djela pokore, kako ne bi strepili od toga drugog dolaska, već ga iščekivali u miru i radosti. Tako su ta dva dolaska isprepletena, a Crkva nam pred oči stavlja Betlehemsko djetešce kako bi u nama posvjestila da nam je to dijete došlo da nas spasi od propasti i suda.

          Došašće je osobito vrijeme koje nam je Crkva odredila da bi svoju pažnju mogli usmjeriti na darove koje nam donosi Božansko dijete, da bi pobudili žarku želju i čežnju za njima, te da bi sve svoje snage slili u molitve i nastojanja da te darove u punini i primimo.                    Otac Vendelin Vošnjak

 

 

U listu MARIJA (trobroj 7-8-9/2011.), na zamolbu urednika, pisao sam o problemu HOMOSEKSUALNOSTI i o  "pride-u" GEj-PARADE (što, naravno, uopće nije isto!).

Ako vas to uopće zanima, evo vam mogućnosti pročitati taj moj (neskraćeni) tekst:

GAY-PARADA

-  MANIFESTACIJA PONOSA ILI PROVOKACIJA PRKOSA

 

            Ja Ivan uzimam tebe, Marko, za svoga supruga i obećavam ti vjernost u dobru i u zlu…“ Hoće li se ikada s takvim riječima pred oltarom sklapati sakramenat ženidbe? Čvrsto vjerujem da neće! Hoće li ikada dva muškarca ili dvije žene pronaći način da začnu i rode dijete? Uvjeren sam da neće. Jesam li zbog takvih uvjerenja „homofob“? Čvrsto vjerujem da nisam! Ima ih koji misle drugačije?! Pa što? Ima i onih koji ne misle uopće!

Neki prijatelji i poznanici s čuđenjem su me početkom lipnja pitali zar ću zaista sudjelovati u predstavljanju knjige svog kolege don Andra Ursića „Gay-parade – manifestacije izopačene seksualnosti“. Pa sam se i ja bio počeo pitati: Zašto sam prihvatio, mada svjestan kontroverze ili barem napetosti  ove teme?

            A onda sam i odgovorio, sebi i drugima, pa i na samom predstavljanju: nisam došao svađati se s autorom, to bi bilo i nepristojno, ali ni potpisati sve njegove tvrdnje. Pa zašto onda?

            Iznijeti neka zapažanja i naglaske u svezi sa samom „gej-temom“. I postaviti neka pitanja, ne samo retorička poput onih u uvodu! Neka ovdje ponavljam, a neka nova se neizbježno nameću „post festum“  „dana D“ - događanja u Splitu u subotu 11. lipnja.

            Ponajprije, pred neka od tih pitanja postavio bih novinare, ili možda radije neke novinare doveo u pitanje.  Zašto? Zato što se puno više trude biti formativni nego informativni, iako im je ovo drugo prvotni zadatak. I zato što u njihovu poslu i mentalnom sklopu više nije aforizam nego polazni stav da je samo loša vijest – dobra vijest. A ponajviše zato što mnogi od njih svjesno i hotimično pišu, govore i djeluju pod cenzurom. Poznatog i nepoznatog podrijetla. U ona smo vremena barem znali odakle cenzura dolazi i naučili čitati „između redaka“. Danas je cenzura bezobzirnija, često bez „pedigrea“.

U ono vrijeme se npr. Miljenko Smoje hvalisao svojom „neutralnošću“, ali je lako bilo zapaziti da one na vlasti kritizira strogo dozirano, koliko su mu dopustili, a dopuštali su mu malo više nego drugima. One u „opoziciji“, od kojih se nije trebao bojati, napadao je bez mjere i obzira, bilo da se radi o slobodnim umjetnicima i misliocima, ili o „popima i klerikalcima“, ili o „pantaganima iz kanalizacije“, kako je poslije 71. nazivao „proljećare“.

Smojinih nasljedovatelja danas u novinarstvu ima koliko hoćete: pišu o moći Crkve, i  te se „moći“ toliko „boje“ da o Crkvi pišu s netrpeljivošću i otvorenim  neprijateljstvom na kojem bi im mogli pozavidjeti  njihovi očevi ili djedovi  čak iz „onih vremena“!

Zanimljivo: kad se u bilo kojem društvu: u razredu, na radnom mjestu, u kafiću… postavi pitanje o homoseksualnosti, osobito o homoseksualnim „brakovima“ a sasvim osobito o usvajanju djece u takvim zajednicama, uglavnom prevladava stav kontre i osude, ili u najmanju ruku distanciranja. A u medijima, novinarskim napisima i izjavama političara – gotovo svi pišu apologije homoseksualnosti! Nešto tu smrdi. Očito se mnogi od njih za javnost farbaju i stavljaju maske. I boje se – misliti naglas.

U ovakvom članku nije moguće studiozno pristupiti temi, ali mislim da joj razborit i dobronamjeran čovjek treba pristupiti „sine ira studio – bez mržnje i sklonosti“. I da je potrebno provjeravati vlastite stavove i, još više, izričaje.

            HOMOSEKSUALNOST? Spominje se i  u Bibliji, u oba zavjeta. Ali se ponajprije tamo kaže: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka… muško i žensko stvori ih!“ Također: „muško i žensko stvori ga“.Ako smo, dakle, po Božjoj slici stvoreni, nameće se pitanje: Je li Bog muško ili žensko? Ili srednje? Ništa od toga, i sve! Čovjek nije samo ili muškarac ili žena, nego i… i…! Svaki čovjek, bilo da je muškarac ili žena, je i muškarac i žena! Kad udio ženskog kod muškarca i udio muškog kod žene prijeđe „normalnu mjeru“ – eto belaja, toliko većeg koliko je veći onaj „višak“. Ako to nazovemo poremećajem, možemo biti nazvani - „homofobima“!

Već dugo je u modi ocjenjivati nečiju normalnost pa i  moralnost po tome kako gleda na židovsko pitanje, do „razapinjanja“ onoga tko se drzne imalo „očešati“ o holokaust. A sada nam gej paradama testiraju alergiju na homoseksualnost. I jedva čekaju, ako se netko drzne proglasiti je bolešću, prišiti – homofobiju. A to bi očito trebala biti bolest, mada je sam taj pojam, tj. izraz vrlo nezgrapan i šepav.

I tako, Isusa se može psovati, prišivati mu ljubavnicu, vračanje u Egiptu, seksualne maštarije na križu… Blaženu Djevicu, svetinju kršćana, osobito katolika i pravoslavnih može se stavljati u kojekakve ružne konotacije – sve se to zove „licentia poetica“, umjetnička sloboda, ali dirnete li u židovske ili islamske svetinje, a pogotovo u „dogme“ europskog i svjetskog laicizma, „sve što kažete može biti upotrebljeno protiv vas“.

Zbog jedne svastike ljutitih navijača na poljudskim tribinama moramo se ispričavati cijelom svijetu i pokorno prihvatiti kolektivno kažnjavanje; zbog nekoliko crnih košulja na koncertima Tompson je proglašen crnim vragom u svjetskim razmjerima, ali predsjednik Hrvatske u Srbu može javno tepati trorogim kapama s petokrakom da su lijepe. A da je bilo o toj „ljeposti“ pitati one desetke tisuća kojima je to bilo zadnje što su na zemlji vidjeli dok su ih žive bacali u jame i rudnička okna

Poslije „trećeg svjetskog rata“ na splitskoj rivi, „ambasadori-mineri“ ljudskih prava zaostali iz „narodnooslobodilačkog rata“ natječu se sa hrvatskim medijima, elektronskim i pisanim, u zgražanju i osudama. Tako se „u mreži prvog“ voditelj Darko Labor okomljuje na one koji ne mogu podnijeti drugačije od sebe,  ali taj propovjednik tolerancije ne može otrpjeti prvu malu disonancu u „svojoj“ emisiji: kad mu jedan slušatelj  prigovori da je pozvao samo istomišljenike, naprasno ga prekida i izbacuje iz etera, uz ljutiti zaključak, oslonjen na izjave dvojice svećenika, da je Crkva ohrabrila i odobrila izgrede. Da paradoks bude potpun, voditelj završava emisiju „klišejem“ Voltairea: Ne slažem se ni s jednom tvojom riječju, ali ću sve učiniti da ih smiješ izgovoriti!

Nizozemska ambasadorica Stella Ronner-Grubačić autoritativno udjeljuje cijeloj Hrvatskoj opasku zbog diskriminacije i prijeti „monitoringom“! Ima li joj tko odgovoriti da je to nepristojna zloupotreba gostoprimstva? I pitati je da li bi se drznula takve packe dijeliti da je ambasadorica u Americi? I nemaju li oni u svojoj zemlji, „starosjedilačkoj“ u EU, i ružnijih i krupnijih „otpadaka“?  Napokon je podsjetiti: u Splitu nitko od „paradera“ nije povrijeđen, osim u „ponosu“, a što je s onim tisućama ubijenih u Srebrenici pod zaštitom Nizozemaca?! Koliko je njenih sunarodnjaka zbog toga u zatvoru?

 

HOMOSEKSUALCI

Razlikujem homoseksualce „po prirodi“ od onih  „po vokaciji, tj. po vlastitom izboru“. Nisam baš siguran kojih je danas više, a uvjeren sam da ovi potonji dižu veću buku jer im je više stalo biti stalno „na vrućem“, na javnoj sceni, paradirati u gej-povorkama i uz izdašnu pomoć sponzora i medija  izazivati „homofobe“ kako bi ih onda mogli – prozivati.

Da je bilo moguće utjecati na te splitske mase i uvjeriti ih da svi ostanu doma, pa da „ponosni“ nesmetano i nevidljivo prošeću praznom Rivom! Ali da je to nekome uspjelo postići kakvom čarolijom, razočarani prideovci bi ga tek tada – razapeli!

I pitam se: Da li su homoseksualci, samim time što su - ako su - „drugačije orijentacije“

da li su oslobođeni obveze samokontrole i discipline, koja obvezuje svakog normalnog i odgovornog čovjeka?! Da li su oni tako „drugačiji“ da im je dopušteno i normalno „plastično“ iskazivati „seksualnu orijentaciju“ po parkovima, autobusima i na svakom javnom mjestu, što inače pristojnim heteroseksualcima ne priliči?!

 

PRAVO NA ISTOSPOLNI „BRAK“

Ne bi li onda trebalo revidirati pojam braka? I na čemu se temelji to „pravo“? Napokon, a zašto ne   promovirati i „pravo na brak s kućnim ljubimcem“, npr. sa svojim psom Kastorom?!

 

PRAVO NA OBITELJ – USVOJENU DJECU

S malo cinizma: što je s pravom na začeće u takvome „braku“, u takvoj „obitelji“?! Bez imalo cinizma: što s pravom (usvojenog) djeteta da ima oca i majku?! I - za usporedbu: imam li ja, koji sam prihvatio celibat,  pravo na usvajanje djeteta? Pokušajte zamišljati kada bih objavio takvu kandidaturu, kakve bih reakcije, kontre i poruge doživio u većini tih „naprednih, objektivnih i avangardnih“ naših medija: Je li?! A što se gospodin velečasni nije oženio - pa rodio i imao?!

       Konačno, ne ulazeći u raspravu koliko i kako su „Gay-parade - manifestacije izopačene seksualnosti“, bez sustezanja iznosim mišljenje da su gay-parade – „izopačene manifestacije“!

 

 

Moždani udar - istinita priča

     Na roštilju se Sandra spotaknula i pala. Htjeli su pozvati hitnu pomoć, no ona je sve uvjerila kako je dobro i da se samo zbog novih cipela spotaknula o kamen. Kako je djelovala blijedo i tresla se, pomogli su joj očistiti se te joj donijeli novi tanjur s hranom. Sandra je ostatak večeri provela veselo i raspoloženo. Njezin muž je kasnije nazvao i javio svima, da je Sandra prevezena u bolnicu. U 23 sata je umrla. Na roštilju je bila pretrpjela moždani udar. Da su njezini prijatelji znali čitati znakove moždanog udara, Sandra bi danas mogla biti živa.

       Neke ljude moždani udar ne ubija odmah, na mjestu,  ali ih dovede u bezizlaznu

       situaciju i nužno im je potrebna pomoć, inače ubrzo  umiru!

Potrebna je samo 1 minuta kako biste pročitali slijedeće:

     Jedan neurolog je rekao da može ukloniti posljedice moždanog udara ako u roku od 3 sata uspije doći do dotične osobe. Kaže da je presudno prepoznati moždani udar, dijagnosticirati ga i liječiti pacijenta u roku od tri sata, no to nije jednostavno.
     Postoje 4 koraka (ili mini-testa) za prepoznavanje moždanog udara:

- zamoli osobu da se nasmiješi (neće uspjeti);

- zamoli osobu da izgovori jednu jednostavnu rečenicu (npr. „Danas je lijep dan.");

- zamoli osobu da podigne obje ruke (neće moći ili samo djelomično);

- zamoli osobu da isplazi jezik (ako joj je jezik savijen, ljulja se s jedne strane na drugu, to je također znak moždanog udara).

     Ako se pokaže makar i jedan od navedenih znakova, odmah nazovi hitnu pomoć i opiši simptome osobe na telefon. Jedan kardiolog je rekao: prosljeđivanjem ove pouke  na 10 osoba vjerojatno ćemo spasiti jedan život, možda i naš vlastiti. Učini to!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U godini smo

Papinog pohoda Hrvatskoj

(4. i 5. lipnja)

i njegovog

predsjedanja Obiteljskom danu.

*

Stoga je ova godina nazvana

obiteljska

godina

*

Tim istim

povodom i razlogom,

do tog događaja,

uglavnom redovito,

na ovoj stranici

župskog Listića

donosimo teme

posvećene

kršćanskoj ženidbi,

braku i

obitelji.

*

 

Korisni savjeti stručnjaka za bankrot

       Financijski savjetnik tvrdi da previše parova upada u zamku financijskih nevolja jer ne obraćaju dovoljnu pozornost na svoje potrošačke navike. Također napominje daje jako važno da par zajednički formira kućni budžet. Osnivanje kućnog budžeta pomoći će i u donošenju općih pravila o trošenju obiteljskih prihoda.

     Na primjer, evo jednog "dogovora": Dogovorili smo se da ne ćemo napraviti kupnju iznad 500 kuna bez znanja onog drugog. Iskustva financijskih savjetnika potvrđuju potrebu da par razgovara, obznani potrošnju, savjetuje se, i najjednostavnije rečeno, troši manje negoli zarađuje.

     Današnji kupci počinju shvaćati da moraju naučiti zaustaviti se u trošenju i početi štedjeti. Kamate na kredite, uključujući kreditne kartice npr., postale su velikim opterećenjem kućnog budžeta.

     Mnoge su obitelji uhvaćene u zupčanike života - od plaće do plaće. Oni koji udvoje puno zarađuju, jednako kao i oni koji malo zarađuju, nalaze se u zabrinjavajućem stanju, koje može iscrpiti svu energiju iz veze i života.

     Procjena vlastite situacije i postavljanje granica i realnih ciljeva mogu olakšati taj teret i dati vam osjećaj samopouzdanja.

Dijelite - i to jednako!

     Pojedinci koji su u braku morali bi znati da se za kredite i kupnje koje su obavljene u dvoje ili ovjerene s oba potpisa, smatraju jednako odgovornima. Ovo uključuje i zajedničke kreditne kartice, bankovne račune, zajedničko vlasništvo nad kućom, automobilom, većim kućanskim aparatima...

Nasmijani kampaneli: 

 Nakon 25 godina braka, pogledao sam jednog dana svoju ženu i rekao: "Draga, prije 25 godina imali smo jeftin stan, jeftin auto, spavali smo na kauču i gledali mali crnobijeli TV, ali sam išao u krevet sa zgodnom dvadesetpetogodišnjom plavušom. Sada imamo lijepu kuću, dva velika auta, veliki krevet i plazma TV, a spavam sa pedesetogodišnjakinjom. Čini mi se da tu nešto nije u redu."                                    

       Moja supruga je razumna žena. Rekla mi je lijepo da ponovo nađem sebi dvadesetpetogodišnju plavušu, a ona će se pobrinuti da ponovno živim u jeftinom stanu, vozim jeftin auto i spavam na kauču.

            Zar žene nisu super? One zaista znaju kako riješiti krizu srednjih godina!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Molitva

za obitelj

Gospodine Bože, izvore života i ljubavi, blagoslivljamo te i zahvaljujemo ti što si darom svoga Sina posvetio zajedništvo obitelji.

Radujući se dolasku pape Benedikta u našu hrvatsku domovinu, povjeravamo ti: roditelje i djecu, djedove i bake, mladiće i djevojke.

 

Molimo te da našim obiteljima daješ snagu za velikodušno prihvaćanje dara života. Obiteljske domove ispuni  svojim Duhom da budu mjesta molitve i kršćanskih kreposti, uzajamnoga poštivanja, nesebičnosti i opraštanja te osjetljivosti za potrebe bližnjih.

 


Sve nas ispuni životnom radošću da te svjedočimo

u ljepoti otajstva Crkve

i da ti - po uzoru i zagovoru
Blažene Djevice Marije i sv. Josipa služimo u vjernosti i istini, zajedno u Kristu,

koji s tobom u Duhu Svetome živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

 

 

Iz Nagovora Pape Pija XII. mladim bračnim parovima   (11. ožujka 1942.)

 

Žena - sunce obitelji

 

Obitelj ima svoje sunce - to je žena. Čujte što o njoj govori i misli Sveto pismo: Mila je žena radost mužu svom. A miline je nad milinom žena stidljiva i sveta. Kao što sunce blista na planinama Gospodnjim, tako i ljepota vrsne žene u urednosti kuće njezine.

Jest, supruga i majka je sunce obitelji. Ona je sunce svojom velikodušnošću i svojim predanjem, trajnom spremnošću i svojom budnom i brižnom zauzetošću u svemu što može obradovati život muža i djece. Ona oko sebe širi svjetlost i toplinu duše. Premda se obično kaže da je brak uspio ako bračni drugovi ne traže svaki svoju sreću, nego sreću drugoga, ipak taj plemeniti osjećaj i ta odlika, iako spada na oboje, poglavito je vrlina žene: ona spada na njezino majčinstvo, na njezino mudro i razborito srce. I kad prima prigovore, ona uzvraća veseljem; kad joj se i uvrede nanose, ona odvraća dostojanstveno i s poštovanjem; baš kao i sunce koje magleno jutarnje nebo razveseljuje zorom i zlatnim zrakama obasjava oblake o svom zalazu. Supruga je sunce obitelji bistrinom svoga pogleda i ljupkošću svojih riječi. Njezine oči i njen glas dopiru do srca, diraju ga i bodre duh, otklanjaju nalet strasti, poziv su mužu da se raduje dobru i da u radosti provodi obiteljski život nakon naporna dana, često ispunjen.a mučnim službenim poslovima ili radom u polju, bavljenjem trgovinom ili radom u tvornici.

Žena je sunce obitelji neusiljenom svojom iskrenošću, ozbiljnom jednostavnošću, kršćanskim i čestitim dostojanstvom, svojom mirnoćom i čestitošću duha kao i svojim skladnim ponašanjem i cdijevanjem te svojom suzdržljivošću u ponašanju. Proćućeni osjećaji duše. vedro lice, šutljivost i osmijeh bez zlobe, njezini dobrohotni pokreti glave daju joj milinu izabranoga i Jednostavnog cvijeta koji otvara svoju čašku da prima i odražava boje sunca.

O da biste i vi spoznali kako uzvišene osjećaje ljubavi i zahvalnosti takva slika žene i majke obitelji pobuđuje i utiskuje u srce oca i djece.

 Mexico

GOSPA OD GUADALUPE - ZAŠTITNICA SVIH MEKSIKANACA

Španjolci, na čelu s Cortezom, došli su u Meksiko 1519. godine, a nakon višegodišnjih borbi su ga i osvojili. Španjolci su pretvarali Indijance u roblje, ubijali ih, uništavali njihovu kulturu i religiju, te ih htjeli silom pokrstiti. Zbog velike mržnje prema Španjolcima svi razgovori oko pokrštavanja vođeni su godinama bez uspjeha. Jedan španjolski franjevac je 1525.g. zabilježio, da su svi pokušaji pokrštavanja uzaludni, osim ako Nebo ne učini čudo. Nakon nekoliko godina Nebo je učinilo čudo, jer se 9. 12. 1531. godine ukazala Majka Božja 57-godišnjem Indijancu Juanu Diegu. Od Diega je tražila da ode španjolskom biskupu, tražeći od njega da se ovdje izgradi crkva (hram Božji) gdje će ona uslišavati ljudske suze i boli. Diego je dva puta odlazio biskupu, koji mu nije vjerovao dok ne vidi Božji znak. Gospa se opet ukazala Diegu zamolivši ga, da u svoj plašt od agave nabere ruže na obližnjem brijegu i da iste odnese biskupu. Diego je odmah poslušao Gospu i ispred biskupa istresao ruže iz plašta, iznenadivši se zajedno sa biskupom, što je na plaštu ostao Gospin lik. Biskup se poklonio Gospinom liku i u kratkom vremenu dao izgraditi mali hram. U nepunih 10 godina prihvatilo je kršćansku vjeru 10 milijuna Indijanaca, te je došlo do pomirenja dviju zaraćenih strana. Papa Pio X proglasio je Gospu Guadalupsku zaštitnicom Srednje i Južne Amerike. Guadalupe je najveće Marijansko svetište u svijetu jer godišnje prima preko 20 milijuna hodočasnika. Svetište ima dvije bazilike, staru i novu.

Nisu svi Meksikanci katolici, ali svi su guadalupanci, kaže se u toj zemlji. Crnoputu zaštitnicu Meksika, Gospu od Guadalupe, štuju i mladi i stari i vjernici i oni koji to nisu, a za pomoć i duhovno utočište jednako joj se obraćaju i siromašni i bogati. Njezin je sveprisutni lik odavno izišao iz crkve i postao dio meksičke pučke kulture: on ukrašava ogledala u autobusima i taksijima, izvješen je u brojnim uredima i trgovinama, čuva, kako vjeruju, ulične prodavače i djecu koja prose ili na ulicama čiste cipele prolaznicima...
Gospa od Guadalupe, koju od milja zovu Virgencita, ukazala se Indijancu Juanu Diegu 1531. godine, u vrijeme kad su španjolski osvajači počinjali svoju kampanju pokrštavanja naroda koje su zatekli na tom tlu. Činjenica da se Guadalupe ukazala Indijancu, ostavljajući na njegovoj togi svoj lik, i to na brežuljku Tepeyac, gdje je bio hram predhispaničke božice Tonatzin, pomogla je španjolskim svećenicima da u samo deset godina od njezina ukazanja obrate na krščanstvo oko devet milijuna Indijanaca. Njezinom mitu i vjeri u njezine moći također pridonosi i to što je njezin originalni lik, utisnut na Diegovoj halji, preživio nekoliko stoljeća, ratova i napada na Baziliku od Guadalupe. Danas je ta gruba i čvrsta tkanina, satkana od vlakana kaktusa, čija je »izdržljivost« znanstveno teško objašnjiva, ipak - za svaki slučaj - zaštićena neprobojnim staklom. Gospa od Guadalupe prošlih je gotovo pet stoljeća postala simbol oko kojega se ujedinjuju milijuni meksičkih katolika. Na njezin dan, 12. prosinca, svake se godine oko Bazilike okupi gotovo tri milijuna hodočasnika, od kojih mnogi posljednji dio svojega puta do Guadalupina oltara prijeđu na koljenima. To mjesto, na kojemu se nalaze stara i nova bazilika, godišnje posjete deseci milijuna kršćana iz cijeloga svijeta. Nakon Vatikana, hram Gospe od Guadalupe najposjećenije je katoličko svetište na svijetu.

OTKRIĆA O SLICI GOSPE OD GUADALUPE

Donosimo rezultate znanstvenih istraživanja materijala - ikone koja neprekidno,

do dana današnjeg upućuje na otajstva nadnaravnoga.

1.Oftalmološke studije učinjene na Marijinim očima otkrile su da se prilikom izlaganja oka svjetlosti, retina (mrežnica) skuplja, a kada se svjetlost povuče, ona se vrati u prvobitno stanje, upravo na način kako se događa sa živim okom.

2.Temperatura tilme Juana Diega napravljene od materijala koji potječe od vlakana maguey kaktusa, održava stalnu razinu od 37 ° C, istu kao u živom ljudskom tijelu.

3.Jedan od liječnika koji je analizirao tilmu stavio je stetoskop ispod crnih vrpci Marijinog struka i čuo ritmičke udarce od 115 otkucaja u minuti, isto kao kod djeteta u majčinoj utrobi.

4.Nema najmanjih znakova da bi na tilmi mogla biti bilo kakva boja. S udaljenosti od 8-10 cm od slike, mogu se vidjeti samo vlakna građe maguey kaktusa: boje iščezavaju. Znanstvena istraživanja nisu bila u mogućnosti otkriti podrijetlo bojenja, niti način kako je oličena slika. Nisu mogli otkriti tragove poteza kista niti neku drugu poznatu slikarsku tehniku. NASI-ni znanstvenici potvrđuju da građa boje ne pripada niti jednom poznatom elementu na zemlji.

5.Prilikom ispitivanja materijala pod laserskim zrakama, pokazalo se da nije bilo nikakve boje na prednjem ili stražnjem djelu tkanine i da boje lebde na udaljenosti od 0.25 mm iznad tkanine, bez da je dodiruju. Boje stvarno plutaju iznad površine tilme. Zapanjujuće, zar ne?

6.Grubi materijal tilme ima životni vijek ne dulji od 20-30 godina. Nekoliko stoljeća prije, bila je naslikana replika slike na identičnom komadu maguey tkanine, i raspala se nakon nekoliko desetljeća. Inače, za vrijeme 500 godina čuda, tkanina sa slikom Marije ostaje tako čvrsta kao što je bila prvog dana. Znanost ne može objasniti zašto se materijal ne raspada.

7.Godine 1791, solna kiselina slučajno se prolila po gornjoj desnoj strani tilme. Kroz razdoblje od 30 dana, bez ikakvog posebnog tretmana, oštećena vlakna čudesno su se sama obnovila.

8.Zvijezde koje se pojavljuju na Marijinom ogrtaču odražavaju točnu konfiguraciju i pozicije koje su se mogle vidjeti na


b