ponedjeljak, rujan 28., 2020.

1650 župa u bazi

Župne novosti


5. korizme ("Gluha")29.03.2020.


* ŽUPSKE OBAVIJESTI * korizmeNI HOD 29. 3. – 5. 4. 2020.
---------------------------------------------------------
Župski listić* Jelsa * Br. 13/2020. (706) 29. 3. 2020.
* NEDJELJA 5. KORIZME („Gluha“)
MISE: pratite preko radija ili tv, uz duhovnu pričest.
Put križa, tj. pobožnost Križnog puta,
možete moliti tijekom dana „privatno“:
crkva je otvorena, tekstovi ponuđeni na zadnjim klupama.
----------------------------
Na stoliću za tisak možete pruzeti Župski listić
i obilno ponuđenih vjerskih listova – glasnika:
Marija br. 4, Sv. Josip, Radosna Vijest, Da život imaju…
---------------------------------
MISE: pratite preko radija ili tv, uz duhovnu pričest.
Pratite jutarnje Mise u 7:00 sati iz Svetišta Majke Božje Remetske u Zagrebu
te večernje u 18:30 svaki dan osim srijede
kada je prijenos iz Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu.
Mise nedjeljom su u 10:30.
---------------------------------
Podsjećamo i pozivamo, uz program Laudato TV-a, svakodnevno u 15:00 sati molimo Krunicu Božjeg Milosrđa. Molimo zajedno i Križni put i klanjajmo se Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu.
-------------------------------
SLUŽBA RIJEČI:
Pripjev: U Gospodina je milosrđe i obilno je u njega otkupljenje.
Drugo čitanje:
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima (Rim 8, 8-11)
Braćo: Oni koji su u tijelu, ne mogu se Bogu svidjeti. A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov. I ako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti. Ako li Duh onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, onaj koji uskrisi Krista od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.
-----------------------
Pjesma prije evanđelja: Ja sam uskrsnuće i život, govori Gospodin;
tko vjeruje u me, neće umrijeti nikada.
----------------------------
EVANĐELJE: (Iv 11, 1-45) Ja sam uskrsnuće i život.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše Isusu: »Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.« Čuvši to, Isus reče: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara…
…Kaže joj Isus: »Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?« Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: »Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.« Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!« I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: »Odriješite ga i pustite neka ide!« Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.
----------------------------------
Bilo bi dobro, mudro i pobožno da u ovim danaima i vremenima (nevremenima) pomno birate što čitate, koga i što slušate, kako dane svoje „iskupljujete“:
„Iskupljujte vrijeme jer dani su zli! ... Ta znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom,nego dragocjenom krvlju Krista,
Jaganjca nevina i bez mane. (-Efežanima 5,16 i 1. Petrova 1,19)
------------------------------------
Zabrinuto-zapitani kampaneli:
„NAŠ KRIŽ PARTIJE…?“
Ili – ne partije?! - pitanje je sad. Iz dana u dan, po otoku!
Iz dana u dan mnogi pitaju: Je se gre za Križen? Ali još je više onih koji pitaju: Hoćedu li hodit (partivat) križi? Ili ćemo ovu 2020. godinu priključiti povijesnim kuriozitetima godina 1943. i 1944.?
Mislim da nas više pogađa i ranjava, barem bi trebalo istinske vjernike, to što ne slavimo Euharistiju, što će i Vazam biti bez svetih čina – velikih obreda, što mnogi kršćani nemaju mogućnost ispovijediti se… Iz Vatikana nam stižu naputci da se sve manivestacije i pobožnosti uz Vazam, dakle i Petak Muke Gospodnje – procesije, uprizorenja i pjevanja Muke, Gospina plača i sl. – prebace na blagdane Uzvišenja Sv. Križa i Gospe Žalosne, tj. 14. I 15. 9.).
Smatram ipak s mnogima, uključujući i našega dičnog Ministra,
da bi Križi trebali učiniti svoj put u svetoj noći
makar i sa samim križonošama i najužom pratnjom.
Ali – nisam ovlašten o tome odlučiti!
---------------------------------
Pomolimo se, bogoljubna braćo i sestre,
da nam ova Vela šetemana, ma kako je proslavili ili obilježili,
bude uistinu VELA, za povijest, te na spasenje duše i tila.
-------------------------------------------
CORONAVIRUS
Led nas je baš zaobišao zimus
Čak ne doživjesmo ni prave zime
Pa se nakotio opaki virus
Zlosutno mu zvuči Corona ime.

Poremećena nam je i korizma:
Letare nedjelja bez pučke mise
I proslava Uskrsa bit će krizna,
Nad Putem Zas Križen pitanja vise.

Propustili smo pozdravit proljeće,
I laste ostadoše bez adresa
Čak ni ona jedna nam ne dolijeće

Dok se Metropola trese i gine;
Od kuge, glada i biča potresa
Oslobodi nas, mili Gospodine!
----------------------------------
Umjesti propovijedi:
ZAJEDNICA I BRIGA
Henri J. M. Nouwen
jedan je od najomiljenijih pisaca našega doba.
Predavao je na američkim sveučilištima Notre Dame,
Yale i Harvard. Od 1986. do svoje smrti 1996.
bio je član zajednice L'Arche Daybreak u Torontu
gdje je živio s ljudima s poteškoćama u razvoju.
Ovo kao da je napisao baš za ovaj naš sadašnji trenutak.
Uvjerite se sami:
-------------------------------------------
Postavlja nam se važno pitanje: kako postati brižna zajednica ljudi koji ne sakrivaju bol niti ju profinjeno zaobilaze, nego je dijele kao izvor ozdravljenja i novog života? Važno je shvatiti da ne možete postići doktorat iz brižnosti, da brigu ne možete naslijediti od nekog stručnjaka i da se stoga nikome ne može oprostiti njezin nedostatak. Ipak, naše društvo je sklono obra-ćati se stručnjacima. Kad nekome nije dobro, pomislimo: »Gdje ćemo naći liječnika?« Kad je netko zbunjen, odmah ga uputimo da ode sa¬vjetniku. A kad netko umire, brzo zovemo sve¬ćenika. Čak i kad se netko želi moliti, pitamo se postoji li propovjednik u blizini.
U srpnju 1787. godine, tijekom vijećanja američkog kongresa o Ustavu Sjedinjenih Američkih Država, a nakon što prethod¬ne rasprave nisu nikamo dovele, Benjamin Franklin predložio je da zasjedanje započ¬nu molitvom. No predstavnici sjednice od¬bili su prijedlog, ne zato jer nisu vjerovali u molitvu, nego zato jer nisu imali novca da plate kapelana (S.E. Morisson: The Oxford History of the American People, New York, 1965., str. 307-308).
Iako može biti korisno zatražiti tuđu pomoć, ponekad je to prije znak straha od suočavanja s boli nego znak brige. U tom slučaju svoj najve¬ći dar da iscjeljujemo držimo skriven od dru¬gih. Svaki čovjek ima divan, iako često skri-ven dar da se brine, da bude sućutan i da bude uz nekog. Kad bi se taj dar oslobodio i bio do¬stupan, događala bi se čuda. Oni koji doista mogu primiti kruh od stranca i iz zahvalnosti se osmjehnuti, nahranit će mnoge, a da toga neće biti ni svjesni. Oni koji mogusjediti u tišini sa svojim drugovima, ne znajući što da kažu, ali znajući da trebaju biti uz njih, mogu udahnuti novi život u umiruće srce. Oni koji se ne boje iz zahvalnosti stisnuti nečiju ruku, u žalosti proliti suze i u nevolji pustiti da se iz srca vine uzdah, srušit će granice koje koče i svjedočiti rađanju nove zajednice slomljenih.
Zašto taj divni dar brige čuvamo duboko skri¬ven? Zašto prosjaku dajemo sitniš ne usuđujući se pogledati ga u oči? Zašto se ne pridružimo usamljenu čovjeku u restoranu nego tražimo znance? Zašto tako rijetko kucamo na vrata ili dižemo slušalicu, samo da pozdravimo i poka¬žemo da mislimo na nekoga? Zašto je još uvi¬jek teško dobiti osmijeh i riječ utjehe ili izraziti zahvalnost učitelju, divljenje učeniku i pohvalu muškarcima i ženama koji kuhaju, čiste i uređu¬ju vrt? Zašto se mimoilazimo, uvijek putujući k nečem ili nekom važnijem?
Možda zato što smo toliko zaokupljeni time da budemo drugačiji od drugih te si ne dopuštamo odložiti svoj teški oklop i združiti se međusob¬no u ranjivosti. Možda smo toliko puni vlastitih mišljenja, ideja i uvjerenja da nismo sebi osta-vili prostor da slušamo i učimo od drugih.
Postoji jedna priča o sveučilišnom profeso¬ru koji je došao učitelju zena da ga upita o zenu. Nan-in, učitelj zena, poslužio gaje čajem. Napunio je šalicu do vrha a potom nastavio natakati. Profesor je gledao kako se čaj prelijeva iz šalice dok naposljetku, ne mogavši se više svladati, povika: »Prepuna je. Više ne može stati!« »Poput ove šalice«, rekao je Nan-in, »i ti si pun vlastitog mišljenja i procjena. Kako da te naučim zenu ako prije toga ne isprazniš svoju šalicu?«

Brinuti se znači ponajprije isprazniti vlastitu šalicu, ukloniti prepreke na putu do zajedniš¬tva s drugima. Kad se odvažimo brinuti se, ot¬krivamo da nam ništa ljudsko nije strano nego da se u našim srcima nalaze i ljubav i mržnja, okrutnost i sućut, strah i radost. Kad se odva¬žimo brinuti se, moramo priznati: »Ako drugi ubijaju, i ja bih mogao ubiti. Ako drugi muče, i ja bih mogao činiti isto. Ako drugi iscjeljuju, i ja bih mogao iscjeljivati. A ako drugi daju svoj život, i ja bih mogao učiniti isto.« Tad iskusu- jemo da možemo biti uz vojnika koji ubija, uz čuvara koji muči, uz mladića koji trči kao da će vječno živjeti i uz starca koji je prestao trčati zbog straha od smrti odložiti svoj teški oklop i združiti se međusob¬no u ranjivosti. Možda smo toliko puni vlastitih mišljenja, ideja i uvjerenja da nismo sebi osta¬vili prostor da slušamo i učimo od drugih.
Iskreno prepoznavši i priznavši ljudsku istost sudjelovat ćemo u brizi Boga koji nije došao moćnima nego nemoćnima, ne da bi bio druga¬čiji nego da bi bio isti, ne da bi uklonio našu bol nego da bi je s nama podijelio. Po tom sudjelo¬vanju otvorit ćemo srce jedni drugima i stvoriti novo zajedništvo
****************
Kad je Isus primio pet hljebova i dvije ribe, dao ih je ljudima i bilo je dovoljno za sve. Dar se rodio iz primanja. Hrana je proizišla iz blizine s onima koji gladuju, iscjeljivanje iz sućuti, lije¬čenje iz brige. Onaj koji može vapiti s onima u potrebi, može davati a da pritom ne povrijedi. Dokle god smo obuzeti željom da činimo dobro, ali ne osjećamo tešku nevolju onih koji pate, naša pomoć ostaje visjeti negdje između naših misli i ruku ali se ne spušta do srca gdje bismo se mogli brinuti. No u samoći srce će ukloniti svoja zaštitna sredstva i postati tako široko i du¬boko da mu ništa ljudsko neće biti strano. Tada možemo biti skrušeni, potišteni i slomlje¬ni, ne samo zbog vlastitih grijeha i neuspjeha nego i zbog patnji naših bližnjih. Naša će svi¬jest tada nadići granice ljudskih napora. Mi koji smo se u svojoj strašnoj uskogrudnosti bojali da nećemo imati dovoljno hrane za sebe, mo¬rat ćemo se nasmijati. Jer spoznat ćemo da je, nakon što se više od pet tisuća ljudi nahranilo, preostalo još dvanaest košara kruha i ribe. Naša briga rođena u tišini tada može postati znak vjernog očekivanja dana potpune radosti.


Sve novosti

b